paranormalno
20.04.2006., četvrtak
SPIRITIZAM
|
Spiritizam, okultizam, parapsihologija, parapsiholog, smrt i život, spiritualni medijum...... Smrt ne znači uvijek samo SMRT !!! Smrt ima svoj nastavak, a to je ŽIVOT. Uz spiritizam i okultizam možemo doći do neočekivanih rezultata. To su područja od kojih nam ponekad zastaje dah u prsima, ali ne mora uvijek biti sve toliko strašno. Parapsihologija ima mnogo zanimljivih rješenja, a parapsiholog ih može riješiti. U našem ovozemaljskom svijetu mnogo puta sa velikom dozom straha slušamo ili prepričavamo najneobičnije priče o nekim čudnim stvorenjima. Te čudne spodobe nazivamo duhovima. Duhovi se obično tretiraju kao maljušna, prozirna stvorenja sa ne baš prevelikom blistavom inteligencijom. Za naše vidno polje oni su nevidljivi. U svijetu je uočeno ili registrirano jako mnogo istinitih slučajeva o prisutnosti duhova ( spiriti ). Ljudi koji istražuju i proučavaju život duhova nazivaju se spiritisti. Da bi neka osoba mogla ući u pravi kontakt sa duhovima mora imati dar paranormalnih sposobnosti, odnosno kod te osobe u moždanom dijelu glave došlo je do aktivacije centra za extrasenzorijalna iskustva. Iako su duhovi za naše golo oko nevidljivi pojedini vidovnjaci ih uspjevaju vidjeti na svom mentalnom ekranu. Neki još tu sposobnost nazivaju - dar trećeg oka. Kod ljudskog mozga ta specifična funkcija dešava se na desnoj hemisferi mozga. Taj dio mozga dopušta nam, da te drugačije energetske pojave registriramo sa moćnim očima naše mente. Na mentalnom ekranu vidovite osobe se vide slike kao iz nekog sna. Pojedine nadarene osobe uspjevaju ne samo vidjeti već i stupiti u izravni kontakt sa duhovima u budnom stanju, stanju potpune intelektualne bistrine. Za takve mentalne sposobnosti, slobodno možemo reći, da su savršene. Neki drugi ljudi uspijevaju stupiti u kontakt sa duhovima tek uz pomoć upotrebe raznih droga, sedativa, alkohola... Sa duhovima se može kontaktirati i uz pomoć hipnoze. Hipnoza je u mnogo slučajeva vrlo opasna, ponekad čak i katastrofalna za psihu hipnotizirane osobe. Mi ljudi duhove uočavamo na razne načine npr. pomicanje predmeta, otvaranje ili zatvaranje prozora, čudni zvukovi, lupanje po zidu ili čak eksplozija, dodir ili zagrljaj ruke na bilo koji dio našeg tijela, jak smrad, savijanje ili zamotavanje tepiha, gotovo materijalizirano ukazanje neke drage - mrske ili nepoznate osobe, neočekivano paljenje ili gašenje svijeća - rasvjete, vjetar koji lupa u prozor, hrana koja se iznenada pojavljuje ili nestaje, otvaranje ili zatvaranje vrata ili prozora, iznenadno noćno buđenje – no, tijelo se ponaša kao ukočeno, mrtvo,.. Postoji još jako mnogo drugih manifestacija koje dokazuju postojanje duhova, a koje su od strane znanstvenika još uvijek nerazjašnjene. Ako se u vašoj kući dešavaju slične pojave to samo potvrđuje želju tog duha ili duhova da s vama želi stupiti u kontakt. Vi s njima možete stupiti u kontakt na isti način njihovog pojavljivanja. Iz tog međusobnog kontakta, siguran sam, možete otkriti neočekivane tajne. Osim dobrih duhova postoje i oni loši, zločesti, zli koji mogu utjecati na negativne odnose u kući i djelovati vrlo destruktivno na naše misli. Što mislite kakav je to osjećaj kada vas jedan mračni, zao duh probudi usred noći ? Od tih negativnih stvorenja trebamo se znati obraniti i zaštititi. Moramo shvatiti da su duhovi samo dio prirode koja nas okružuje - npr. zrak koji svakodnevno udišemo u svoje tijelo, prepun je najrazličitijih energetskih tijela, duhova. Mnogi se plaše smrti ! Čemu strah ? Da li je opravdan ? Moramo shvatiti da su ljudi došli na ovu prekrasnu planetu da bi tu jedno vrijeme živjeli, te nakon tog kratkog vremenskog razdoblja, ponovno se vratili u svijet od kuda su došli - svijet nadmoćnih energija. Kada jedna osoba umre ona se u toj novoj dimenziji nađe u potpuno istom tjelesnom obliku. Evo kako je jedan vojnik, koji je bolovao od tifusa doživio svoju tjelesnu smrt. Vojnik Nolan u jednoj seansi prizivanja duhova, ovako je objašnjavao » Čini mi se kao da sam se probudio iz nekog sna, možda malo dužeg sna. Vrlo čudno, ali nisam se više osjećao bolestan. Taj nadasve neobičan osjećaj da me ništa ne boli u trenutku me oduševio, jer poslije tolike neljudske patnje, tolikih bolova u cijelom tijelu, nisam mogao vjerovati da je to doista stvarno. U isto vrijeme kroz cijelo moje biće provlačila se neka čudna slutnja, neki čudan strah. Sasvim neočekivano na jednoj poljskoj ležaljci ugledao sam svoje mrtvo, beživotno tijelo. Zurio sam u njega. Prvo što sam pomislio - ovo je neki fenomen ! Što se to meni događa? Tu, pored mene stajala su još tri vojnika koji su nedavno bili ubijeni. Oni su me srdačno pozdravljali govoreći – dobro nam došao u svijet duhova. U momentu sam osjetio snažne, nasilne osjećaje, te povikao - nisam ja MRTAV !!! Jedan od tih vojnika odgovorio mi je da sam sada živ više nego prije. Svijet duhova u tom trenutku je bilo moje boravište. Da bi me u to uvjerio jedan od vojnika rekao mi je da samo promatram dolje na poljskoj ležaljci moje beživotno tijelo. Doista, moje beživotno - ohlađeno, zaleđeno tijelo još je uvijek dolje ležalo. Nedugo nakon toga dva nepoznata čovjeka moje nekadašnje tijelo odgurali su i bacili u već iskopanu rupu. Što sam mogao tada napraviti, baš ništa. Ja sam tada bio jedina zainteresirana osoba koja je pratila moj pogreb ». Mnogo puta mladi ljudi iz znatiželje pokušavaju stupiti u kontakt sa duhovima. Za stupanje u kontakt obično se koriste tri tehnike - OUIJA, plankete i papir. OUIJA je tehnika gdje drvenasta, trokutasta naprava sa rolinima ( pomični kotačići ) donosi poruke sa onog svijeta. Na tu spravicu stavi se jedna ruka. Ta spravica i ruka vođeni su nekom neobjašnjivom, misterioznom silom, te svojim pomicanjem i dodirom s vrhom drvene naprave određuje pojedina slova abecede i brojeve. Na taj vrlo jednostavan način stvaraju se kompletne riječi i rečenice. To su poruke. Kod plankete na drvenu napravu stavi se olovka koja piše po već pripremljenom papiru ( automatsko pisanje ). I naravno, treća tehnika je papir, a tu se koristi čaša okrenuta naopačke. Svatko od prisutnih stavi po jedan prst na čašu i uz prizivanje određenog duha čaša počinje sama da se kreće do slova i brojeva koji su stavljeni u široki krug. U tom magičnom krugu trebaju biti ispisane riječi - DA i NE. U prostoriji uvijek mora biti neparan broj prisutnih. U lagano zatamljenom ambijentu kada se završava seansa, duha se mora obavezno sa zahvaljnošću ljubazno pozdraviti. Sa ovim mističnim stvarima bolje se ne igrati. Mora se točno znati redosljed u seansi jer u protivnom možete snositi i neke čudne posljedice. Spiritizam je vjerovanje u mogućnost komunikacije s dušama pokojnika i za različite prakse pokušaja uspostave takvih komunikacija, često uz pomoć neke osobe (medija), za koju se smatra da je obdarena sposobnošću da djeluje kao posrednik s duhovnim svijetom. Spiritizam je uzeo na sebe religijski karakter. Preuzima dokazivanje pretpostavke svih religija - postojanje duhovnog svijeta - i ustanovu svjetske religije u kojoj će se sljedbenici različitih tradicionalnih vjera, stavljajući svoje dogme postrani, moći ujediniti. Ako nije oblikovalo konačno vjerovanje (credo) i ako se njihovi predstavnici razlikuju u svojim stavovima od vjerovanja kršćana, to je jednostavno zato što se od spiritizma očekuje da zastupa novu i (pot)puniju objavu koja će na racionalnoj osnovi dokazati važne kršćanske dogme ili pokazati da su one posve neutemeljene. Manifestacije (fenomeni) Fenomeni vezani uz spiritizam mogu se podijeliti na fizičke i psihičke. Fizički uključuju: • pojavu neobičnih kuckanja i drugih zvukova; • telekineza - micanje, podizanje ili premještanje objekata (stolova, stolica) bez dodirivanja ili s dodirivanjem koje je nedostatno da objasni micanje; • "aporti" - pojavak ili nestanak objekata, ponekad kroz zatvorena vrata; • otisci napravljeni na parafinu ili sličnim supstancijama; • svijetleće pojave - zračenje svjetla od medija ili iskri ili maglovitih formi (ekto-plazme); • levitacija objekata ili samog medija; • materijalizacija ili pojava duha u vidljivom ljudskom obliku; • duhovna fotografija u kojoj se obilježje ili oblici preminulih osoba pojavljuju duž ploče nalik na živo fotografirani subjekt. Psihički fenomeni su oni koji izražavaju ideje ili sadrže poruke. Ovoj skupini pripadaju: • kuckanje po stolu kao odgovor na pitanje; • automatsko pisanje; pisanje po ploči; • govor u transu; • vidovnjaštvo; • opisi duhovnog svijeta; • komuniciranja s pokojnicima. Povijest spiritizma Vjerovanje u mogućnost komunikacije s dušama mrtvih je drevno, a prakticiralo se u Perziji, Grčkoj, Kaldeji, Kini i Egiptu. Zaista se čini da je spiritizam bio prakticiran, u jednom ili drugom obliku, od strane ljudi koje su dobrano dijelili prostor, vrijeme i kulturu. Međutim, moderna faza spiritizma datira od 1848. godine iz iskustava obitelji Fox u Hvdesvilleu, a kasnije u Rochesteru, država New York. Neobjašnjiva "kuckanja" u kući, micanje namještaja kao uz pomoć nevidljivih ruku i zvukovi koji su postali tako nezgodni da je i spavanje bilo nemoguće. Uvjerene kako kucanje dolazi od duhova umrlih koji s njima žele stupiti u kontakt, dvije Foxove kćeri, Catherine i Margaret, pronašle su kod tih signala i postavljale pitanja "duhu" koji je odgovarao kuckanjima. Njih smatraju prvim "medijima" modernih vremena. Slična uznemiravanja pojavila su se i u drugim dijelovima Sjedinjenih država, osobito u Stratfordu, Connecticut, u kući dr. Phelpsa, prezbiterijanskog svećenika, gdje su manifestacije (1850. -1851.) često bile nasilne, a odgovori duha blasfemični. Sestre Fox su 1851. u Buffalu posjetila tri liječnika, sveučilišna profesora u tom gradu. Kao rezultat njihovih istraživanja doktori su izjavili da su "kuckanja" bila jednostavno "pucketanja" članaka koljena. Ali ta tvrdnja nije umanjila niti popularni entuzijazam niti interes više ozbiljnijih osoba. Predmet su preuzeli ljudi poput Horace Greeleva, Wm. Lloyd Garrisona, Roberta Harea, profesora kemije na Sveučilištu u Pennsvlvaniji, i John Worth Edmondsa, suca Vrhovnog suda države New York. Među spiritistima se istakao Andrevv Jackson Davis, čije djelo Principi prirode (1847), koje je diktirao u transu, sadrži teoriju svemira koja nalikuje Svvedenborgianovoj. Spiritizam je također našao ozbiljne zagovornike među svećenicima različitih denominacija, osobito univerzalista; snažno se obraćao mnogim ljudima koji su izgubili religiozno vjerovanje u budući život, a dobro je prihvaćen od onih koji su tada pokretali pitanje nove socijalne organizacije - pionira modernog socijalizma. Vjera u spiritizam je toliko bila raširena da je 1854. g. Američkom Kongresu podnijeta peticija za imenovanje komisije za istraživanje ovog fenomena. Peticija sa nekih 13 000 potpisa stavljena je na stol, ali ništa nije poduzeto. U Europi je put spiritizmu bio pripravljen Svvedenborgianovim pokretom i epidemijom micanja stola, koja se s kontinenta proširila u Englesku i preplavila sve slojeve društva. To je još bila pomodna zabava kada su 1852. dva medija, gđa Havden i gđa Roberts, došle iz Amerike u London i držale seanse koje su privlačile pozornost znanstvenika, ali i popularistički interes. Faradav je 1853. pokazao da su micanja stola bila uslijed voljnog mišićnog djelovanja, a dr. Carpenter je dao isto objašnjenje. No, mnogo zamišljenije osobe, većinom među klerom, držale su se spiritističke interpretacije. To je također prihvatio socijalist Robert Owen, dok je profesor de Morgan, matematičar, u svom iskazu sa seanse s gđom Havden bio zadovoljan da je "netko ili neki duh čitao njegove misli". Kasniji razvoj u Engleskoj slijedio je s medijima koji su došli iz Amerike: Daniel Dunglas Home (Hume) 1855., braća Davenport 1864. i Henry Slade1876. Među engleskim medijima 1872. postali su istaknuti vlč. William Stanton Moses i gđica Florence Cook, te 1866. William Eglinton. Spiritizam su zagovarale različite periodičke publikacije, te branili brojni radovi od kojih je za neke bilo rečeno da su ih diktirali sami duhovi, npr. Spirit Teachings Staintona Mosesa, čija je svrha bila dati izvješće o uvjetima u drugom svijetu i oblikovati neku vrstu spiritističke teologije. Za vrijeme ovog razdoblja znanstveno mišljenje o spiritističkim pojavama bilo je podijeljeno. Dok su profesori Huxley i Tvndall oštro denuncirali spiritizam u teoriji i praksi, gospodin (kasnije sir Wm.) Crookes i dr. Alfred Russell Wallace smatrali su fenomen vrijednim ozbiljnog istraživanja. Isti pogled je izražen u izvješću koje je Dijalektičko društvo objavilo 1871. godine nakon istrage duge osamnaest mjeseci, kao i 1876. na sastanku Britanske asocijacije, gdje je prof. Barrett, F.R.S. zaključio svoje izvješće požurivanjem postavljanja znanstvenog vijeća za sistematsko istraživanje ovakvih fenomena. Rast spiritizma u kontinentalnom dijelu Europe obilježen je sličnim prijelazom od popularne znatiželje do ozbiljne istrage. Godine 1787. Egzegetsko i filantropijsko društvo iz Stockholma, slijedeći Svvedenborgianov pogled, protumačilo je izražavanje "magnetiziranih" subjekata kao poruke iz duhovnog svijeta. Ova interpretacija postupno je dobivala naklonost u Francuskoj i Engleskoj, ali do Cahagnetovog izdanja prvog volumena Arcanes de la vie future devoilees, 1848. u Parizu, nije objašnjavala koji bi bio cilj komuniciranja sa svijetom mrtvih. Micanje stola i neobično kuckanje izazvalo je uzbuđenje u Parizu i dovelo do istrage grofa Agenor de Gasparina. On je zaključio (Des tables tournantes, Paris 1854.) kako fenomen potječe od neke fizikalne sile ljudskog tijela, a prof. Thury iz Ženeve (Des tables tournantes, 1855.) složio se s tim objašnjenjem. Barun de Guldenstubbe (La Realite des Esprits, Paris 1857.) nasuprot tome objavio je svoje vjerovanje u duhovnu intervenciju, a M. Rivali, kasnije poznat kao Allan Kardec, objavio je "spiritualističku filozofiju" u Le Uvre des Esprits (Paris 1853.), koja je postala vodič za cijeli predmet. U Njemačkoj je spiritizam također izrastao iz »duševnog magnetizma». J.H. Jung je u svojoj Theorie der Geisterkunde obznanio da je u stanju transa duša oslobođena iz tijela, a sam trans kao takav on smatra bolesnim stanjem. Među najranijim njemačkim vidovnjakinjama bila je gđa Frederica Hauffe, «vidovnjakinja iz Prevorsta», čija su iskustva iznesena u knjizi Justinusa Kernera Die Seherin von Prevorst (Stuttgart 1829.). U svom kasnijem razvoju spiritizam je predstavljen u znanstvenim i filozofskim krugovima od istaknutih ljudi kao što su npr. Ulrici, Fichte, Zullner, Fechner i Wm. Weber. Posljednja trojica vodila su (1877.-1878.) niz eksperimenata s američkim medijem Sladeom u Leipzeigu. Rezultati su objavljeni u Zullnerovim Wissenschaftliche Abhandlungen. lako je smatrana važnom u to vrijeme, ova istraga se ne može držati zadovoljavajućom zbog nedostatka opreza i točnosti. Sve ovo u glavnim crtama pokazuje da je moderni spiritizam unutar jedne generacije prešao granice pukog popularnog pokreta i izazvao pozornost znanstvenog svijeta. On je, štoviše, doveo do ozbiljnih podjela među znanstvenicima. Za one koji poriču postojanje duše odvojeno od organizma, prethodno stvoren zaključak je bio da ne mogu postojati takve komunikacije kao što tvrde spiritisti. Naravno, ovo negativno viđenje još uvijek zauzimaju oni koji prihvaćaju temeljne ideje materijalizma. Ali daleko od svih takvih a priori razmišljanja, oponenti spiritizma opravdavaju svoje stajalište naglašavajući bezbrojne slučajeve prijevara koje su iznesene na vidjelo ili preko pobližeg ispitivanja korištenih metoda ili preko priznanja samih medija. Međutim, usprkos ponovljenim raskrinkavanjima pojavili su se fenomeni koji se očito ne mogu opisati kao varka bilo koje vrste. Njihov neobjašnjivi karakter skeptici pripisuju krivom promatranju. Spiritistčke prakse su, jednostavno, smještene kao novo poglavlje u dugoj povijesti okultizma, magije i popularnog praznovjerja. S druge strane, određeni broj mislioca osjeća se obveznim priznati, i nakon svih mogućnosti elemenata prijevare, da ipak ostaju neke činjenice koje zahtijevaju sustavnije istraživanje. Londonsko Dijalektičko društvo je 1869. imenovalo 33-očlano vijeće «da istraži fenomene sa navodnim duhovnim manifestacijama i da izvjesti o tome». Izvješće Vijeća 1871. godine kaže da se «mogu proizvesti pokreti u krutim tijelima bez fizičkog kontakta od strane neke neprepoznatljive sile, koja djeluje unutar nedefinirane udaljenosti od ljudskog organizma i povrh dosega mišićnog djelovanja«, te da je «ova sila često upravljana razumom (inteligencijom)". U Londonu je 1882. osnovano Društvo za psihička istraživanja radi znanstvenog ispitivanja »prijepornih fenomena«. Motiv istrage dopunjavao je povijest hipnotizma, koji je bio ponavljano opisivan kao šarlatanstvo i prijevara. Usprkos tomu, strpljivo istraživanje vođeno rigoroznim metodama pokazalo je da ispod pogreške i prijevare leži neki stvarni utjecaj na koji treba računati, a koji je u konačnici objašnjen teorijom sugestije. Napredak spiritizma, mislilo se, mogao bi jednako tako donijeti ostatak činjenice koja zaslužuje znanstveno objašnjenje. Društvo za psihička istraživanja uskoro je u svom članstvu brojilo različite predstavnike znanosti i filozofije u Engleskoj i Americi, a brojna udruženja sa sličnim ciljevima i metodama osnovana su u mnogim zemljama. «Zapisnici» društva sadrže detaljna izvješća o istraživanjima spiritizma i srodnih predmeta, a stvorena je i voluminozna literatura. Dok neki pisci zadržavaju kritički stav, drugi otvoreno govore u prilog spirirtizma, a neki nedavno preminuli (Mvers, James) su se prije smrti dogovorili sa svojim preživjelim suradnicima da uspostave komunikaciju! Pretpostavke Kako bi objasnili fenomene koji su nakon pažljive istrage i isključenja prijevare smatrani autentičnima, predložene su tri hipoteze. Telepatska hipoteza uzima kao svoju polaznu točku podsvijest. Ona je, kako se tvrdi, subjekt dezintegracije koji djeluje tako da njezini segmenti mogu utjecati na um drugoga (percipijenta) čak i na udaljenosti. Osobnost je oslobođena, tako da kažemo, iz organizma i obuzima dušu drugoga čovjeka. Medij će, po ovoj hipotezi, dobiti informacije izmjenom misli ili s mislima ljudi prisutnih na seansi ili drugih misli u vezi kojih prisutni ne znaju ništa. Ovaj bi se pogled, kako se smatra, slagao s priznatim činjenicama hipnoze i s rezultatima eksperimentalne telepatije, a objasnio bi ono što se pojavljuje kao slučajevi posjednuća. Slična ovoj je spiritistička hipoteza psihičkih zračenja koja u čovjeku razlikuje fizičko tijelo, dušu i posrednički element zvan «perispirit». To je prorijeđen fluid ili astralno tijelo koje u određenim osobama (medijima) može izlaziti iz materijalnog organizma i tako oblikovati «dvojnika». On, također, zajedno s dušom napušta tijelo nakon smrti i sredstvo je preko kojega se uspostavlja komunikacija s perispiritom medija. Spiritistička hipoteza tvrdi da se komunikacije primaju od bestjelesnih duhova. Njezini zagovaratelji kažu da je telepatija nedovoljna da ukalkulira sve činjenice, te da njezina sfera utjecaja mora biti tako proširena da uključi sva mentalna stanja i pamćenja živih osoba. Čak i s takvim proširenjem, ne bi objasnila selektivni karakter fenomena kod kojega se činjenice relevantne za potvrdu osobnog identiteta pokojnika razlikuju od onih koje su irelevantne. Telepatija većinom može biti sredstvo preko kojega bestjelesni duhovi djeluju na misli živih osoba. Za one koji priznaju da manifestacije proizlaze od inteligencija različitih od medija, sljedeće pitanje koje se nameće jest: jesu li te inteligencije duhovi pokojnika ili bića koja nikada nisu bila utjelovljena u ljudsko obličje. Odgovor se često teško nalazio čak i kod priznatih vjernika u spiritizam, a neki od njih su bili prisiljeni priznati djelovanje stranih ili neljudskih inteligencija. Ovaj zaključak je utemeljen na nekoliko vrsta dokaza: • teškoća utvrđivanja identiteta duha - utvrđivanja je li dojavljivač (komunikator) zaista osobnost ili pokazuje da jest; • sklonost lažnog predstavljanja dijela duhova koji ih vode kao glasovitih osoba koje su nekad živjele na zemlji, iako se na pobliže ispitivanje pokazuju prilično ignorantni prema onima kojima se lažno predstavljaju; • trivijalni karakter komunikacija, tako radikalno suprotan onome što bi se očekivalo od onih koji su prešli u drugi svijet i koji bi prirodno trebali biti zabrinuti da priopće informacije o najozbiljnijim stvarima; • kontradiktorne izjave koje daju duhovi, a tiču se njihovog stanja, odnosa Boga i čovjeka, temeljnih pravila ćudoređa; • konačno, nizak ćudoredni ton koji često ispunja poruke duhova koji pretendiraju prosvijetliti čovječanstvo. Ove varke i nedosljednosti često su neki autori pripisivali podsvijesti (Flournov), drugi su ih smatrali duhovima nižeg reda, tj. ispod razine čovječnosti (Stainton Moses), dok ih treće objašnjenje otvoreno pripisuje demonskom uplivu (Raupert, Modem Spirit-ism, St. Louis 1904.). Za kršćane ovaj treći pogled na problem ima posebnu važnost zbog činjenice da se navodne komunikacije suprotstavljaju bitnim istinama vjere, kao što su Kristovo božanstvo, vazmeno otajstvo i otkupljenje, Božji sud i buduće ispaštanje grijeha, dok ohrabruju agnosticizam, panteizam i vjerovanje u inkarnaciju. Spiritizam zaista tvrdi da daje nepobitan dokaz besmrtnosti, znanstvenu demonstraciju budućeg života koji daleko nadilazi bilo koju filozofsku dedukciju spiritualizma i zadaje smrtni udarac materijalizmu. Međutim, ova tvrdnja počiva na valjanosti hipoteze da komunuikacije dolaze od bestjelesnih duhova, a nema potporu onih koji zastupaju telepatsku hipotezu ili demonski utjecaj. Ako bi ovi posljednji trebali dokazati fenomen, objasnili bi ga bez rješavanja ili čak izazivanja problema ljudske besmrtnosti. Ako bi ponovo bilo pokazano da argument temeljen na činjenicama normalne spoznaje i prirode duše ne može proći kritičku provjeru, ista provjera bi sigurno bila fatalna za teoriju izvedenu iz medijumističkih izjava, koja nije samo rezultat abnormalnih uvjeta, nego je otvorena širokom polju različitih interpretacija. Čak tamo gdje je svaka sumnja varke ili tajnog dogovora uklonjena - a što je rijedak slučaj - kritičan istraživač će doći na ideju da fenomen koji se sada čini neobjašnjivim može eventualno, poput mnogih drugih čudesa, biti objašnjen bez pribjegavanja spiritističkoj hipotezi. Oni koji su na temelju svojih filozofskih dokaza uvjereni u besmrtnost duše mogu kazati da komunikacije s duhovnim svijetom pojačavaju njihovo uvjerenje. Ali odbaciti svoju filozofiju i staviti sve na spiritizam bilo bi više nego riskantno jer bi to barem posredno pružilo izliku za potpunije odbacivanje duše i besmrtnosti. Drugim riječima, ako bi spiritizam bio jedini argument za budući život, materijalizam, umjesto da bude istisnut ponovno bi trijumfirao kao jedina moguća teorija znanosti i zdravog razuma. Opasnosti Uz ovaj rizik filozofske pogreške, moraju se dodati mentalne i ćudoredne opasnosti koje za sobom povlače spiritističke prakse. Koja god objašnjenja bila ponuđena za «moći» medija, njihove prakse prije ili kasnije uzrokuju stanje pasivnosti koje ne može ništa drugo doli naškoditi duši i umu. Ovo je jasno kod hipoteze uplitanja stranih duhova, jer takvo posjednuće oslabi i nastoji izbrisati identitet ličnosti. Slični rezultati se mogu očekivati ako se podrži druga hipoteza prema kojoj pritom dolazi do dezintegracije ličnosti. U oba slučaja ne iznenađuje što će mentalna ravnoteža biti narušena, a samokontrola oslabljena ili uništena. Pribjegavanje spiritizmu često proizvodi halucinacije i druga zastranjivanja, posebno kod osoba sklonih ludilu i čak onih koji se inače normalno izlažu žestokom fizičkom i mentalnom naporu. Iz dugogodišnjeg iskustva neki svećenici su došli do zaključka da svi oni koji su se bavili spiritizmom, kao po pravilu, doživljavaju napast crnih i suicidalnih misli, tj. prije ili kasnije u određenim kriznim situacijama pomišljaju na samoubojstvo, a mnogi ga i učine (M. Bolobanić, Kako prepoznati zamke zloga, Zadar, 2000 , str 71.). Ozbiljna je i opasnost ćudoredne izopačenosti. Prakticiranje ili ohrabrivanje prijevare bilo koje vrste je vrijedno osude; zlo je sigurno veće kada varka pribjegne propitkivanju o budućem životu. Ovakve prakse, kada se rabe i bez namjere varanja, potkopavaju temelje ćudoređa, jer proizvode dezintegraciju ličnosti ili pozivaju upad strane inteligencije. Može biti da se medij »možda isprva prepušta poticajima impulsa koji mu mogu doći kao od neke više sile, ili ga u razvoju njegove automatske romanse pokreće instinktivna prinuda - u bilo kojem slučaju, ako nastavlja ići na ruku i ohrabrivati ovo automatsko poticanje, malo je izgleda da može dugo zadržati neumanjenu iskrenost i zdrav razum» (Podmore, Modern Spiritualism, II, 326 sqq.). Stav crkve Biblija kategorički zabranjuje svaki oblik vraćanja i prizivanja duhova kao bezbožne i praznovjerne prakse koje teško vrijeđaju čast Božju i formalno su oprečne prvoj zapovijedi: Ne obraćajte se na zazivače duhova i vračare: ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili. Ja sam Gospodin, Bog vaš! Lev 19, 31 Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer: tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom: nitko tko bi bajao, zazivao duhove i dše predaka, ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko god takvo što čini gadi se Gospodinu: Pnz 18,10-12 Osim čistog i jasnog zabranjivanja navedenih praksa, biblijski tekstovi snažno pozivaju na vjernost toj zapovijedi, pozivajući se otvoreno na božansku kaznu koja proizlazi iz upuštanja u bezbožne i praznovjerne prakse: Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda. Posvećujte se da budete sveti! Ta, ja sam Gospodin, Bog vaš! Lev 20, 6 Tako je poginuo Šaul za svoju nevjeru, kojom se iznevjerio Gospodinu: nije držao Gospodnje zapovijedi, i povrh toga je pitao za savjet bajačicu, a nije pitao Gospodina; zato ga je ubio i prenio kraljevstvo na Majeva sina Davida. Ljet 10, 13-14 Riječ Božja ne ostavlja ni najmanju sumnju oko etičkog suda kojeg treba pripisati praksama magije, okultizma, nekromantizma i spiritizma: one se, u velikoj metafori o «zaručničkom» odnosu između Boga i njegovog naroda, izjednačuju s prostitucijom, čine oblik idolopoklonstva i razlikovno su obilježje onih poganskih naroda koje Bog »stavlja u ruke» Izraela, te su težak grijeh protiv prve zapovijedi. Kako je spiritizam bio blisko povezan s praksama "duševnog magnetizma» i hipnotizma, o ovim vrstama fenomena govorilo se u teološkim raspravama i u odlukama crkvenih vlasti. Kongregacija inkvizicije 25. lipnja 1840. je zaključila: "Otklonivši svaku zabludu, svako vračanje, izričito ili uključno zazivanje đavla, nije moralno zabranjeno korištenje magnetizma, naime samo kao čina korištenja fizikalnih sredstava koja su inače dozvoljena, ako se ne teži prema nedozvoljenom cilju, ili na neki drugi način zlom. Primjena naime čisto fizikalnih principa i sredstava za nadnaravne stvari i učinke, kako bi ih se protumačilo fizikalno, samo je potpuno nedozvoljena i krivovjerna varka«. Ova odluka je ponovljena 28. srpnja 1847., a enciklika Sv. oficija biskupima od 4. kolovoza 1856. između ostaloga kaže: Premda je ovim općim dekretom dovoljno protumačena dopuštenost ili nedopuštenost korištenja ili zloporabe magnetizma, ipak ljudska je zloća toliko porasla, da zanemarivši dozvoljeno bavljenje znanošću, radije se okreće zanimljivostima na veliku propast duša i na štetu samog građanskog društva, te se hvale da su otkrili neki princip predviđanja i predskazivanja. Tako neke ženske, ne uvijek čednog ponašanja, pričaju da su zahvaćene sposobnošću hodanja u snu i jasnim gledanjem, i kako to već nazivaju, te da mogu vidjeti i nevidljivo, započeti razgovore o vjeri, dozivati duše mrtvih, primati odgovore, otkrivati nepoznato i daleko, te se lakoumnim pokušajima usuđuju činiti praznovjerne stvari takve vrste, i tako proricanjem sebi i svojim gospodarima sigurno stječu veliku dobit. U svemu tome, kakvom god se vještinom ili varkom služile, budući da se primjenjuju fizikalna sredstva za nenaravne učinke, radi se o potpuno nedozvoljenoj i krivovjernoj prijevari te o sablazni protiv dobrog ponašanja«. Biskupe se nadalje potiče da ulože sve moguće napore za potiskivanje ovakvih zloupotreba «kako bi se Gospodnje stado zaštitilo od neprijatelja, polog vjere očuvao, i vjernici zaštitili od moralne korupcije«. Drugi plenarni koncil u Baltimoru (1866.) govoreći o prijevarnoj praksi u spiritizmu izjavio je da se neke manifestacije mogu pripisati sotonskom uplitanju i upozorava vjernike protiv davanja bilo kakve potpore spiritzmu ili čak, izvan znatiželje, pohađanje seansi (Dekret, nn. 33-41). Taj koncil posebice naglašava protukršćanski karakter spiritističkih tehnika glede vjere i karakterizira ih kao pokušaj ponovnog oživljavanja poganstva i magije. Dekret Sv. oficija od 30. ožujka 1898. osuđuje spiritističke prakse, čak iako je isključena komunikacija s demonom, te se čini kako se komunicira samo s dobrim duhovima. Najeksplicitnija i najznačajnija osuda spiritizma nalazi se u negativnom odgovoru kojeg je dao Sv. oficij 24. travnja 1917. i autoritativno odobrio papa Benedikt XIV. dva dana kasnije na pitanje: »Smije li se prisustvovati razgovorima ili bilo kakvim spiritističkim skupovima (koji se odvijaju) preko medija, kako ih zovu, ili bez medija, uz pomoć hipnoze ili bez nje, kao i onima koje imaju oblik poštenja ili pobožnosti, bilo da se ispituju duše ili duhovi bilo da se slušaju njihovi odgovori, ili pak da se samo gleda, pa i proturječeći šutke ili izričito, da se ne želi imati nikakva veza sa zlim duhovima? Odgovor: U svemu niječno.« U svim tim dokumentima napravljena je distinkcija između legitimnog znanstvenog istraživanja i praznovjernih zloupotreba. S ovim se Crkva ne izjašnjava o naravi činjenica kojima se spiritisti hvale, jesu li to autentični fenomeni ili jednostavne obmane (na znanosti je da donese takav sud), ali se veoma jasno izjašnjava o opasnostima po vjeru i ćudoređe kojima se izlaže onaj tko sudjeluje u spiritističkim praksama i zbog toga ih kategorički zabranjuje svojim vjernicima. Takva zabrana tiče se svih, od običnog vjernika do znanstvenika, i širi se na sve motivacije zbog kojih bi netko mogao sudjelovati na spiritističkoj seansi ili bilo kojem obliku prizivačke prakse, čak i bez nazočnosti medija. Zaključak Kršćanin vjeruje u uskrsnuće tijela kao božanski dar, a Crkva osim toga poučava da je ljudska duša besmrtna. Po sebi ne bi, dakle, bilo nemoguće misliti na mogućnost «komunikacije» između živih i pokojnika, ali problem se tiče nadasve načina: što rade duše nakon smrti, tko odlučuje da li se, kako i kada trebaju ili mogu pojaviti? Teološko razmišljanje jasno otkriva da duša, odmah po smrti tijela, biva suđena u svjetlu vrhunaravnog promisla pravde i ljubavi, koje Bog ima za nju, a ishod tog suda može biti vječna radost (pridružujući se odmah ili nakon razdoblja pročišćenja i kajanja) ili vječna patnja. U tom kontekstu čini se jasno da je samo na Bogu da odluči da li se, kako i kada neki pokojni mogu pokazivati živućima. Pretpostavljati da ih se «priziva» čin je grešne oholosti, gotovo kao da čovjek može poučavati Boga što treba raditi. Jedini ozbiljan i mudar stav, prema Božjim stvarima, stav je ustrajne i pune pouzdanja molitve, u kojoj se moli za spasenje živih i pokojnih, ostavljajući Bogu da utvrdi načine kojima želi podijeliti potrebne milosti. Okultna praksa spiritizma, kao i sve ono što je tajnovito, privlači čovjeka i izaziva njegovu radoznalost. Zato se događa da čak djeca u osnovnoj školi, pa i srednjoškolska i studentska mladež, veoma često upadaju u iskušenje da se u pojedinim grupama pokuša zazivati duhove. Dakako da to čine i odrasli, među kojima je najrizičnija skupina roditelja sa snažnom željom da stupe u «komunikaciju»s tragično nestalom djecom. Sve se to čini u potpunom neznanju od kobnih posljedica, ne samo za vječni život, nego i za ovaj zemaljski. Na kraju se treba sjetiti već spomenute mogućnosti uplitanja zlih duhova: čak i ako se često za tzv. spiritističke fenomene mogu naći prirodna objašnjenja, sama činjenica da je neodređeno moguće pretpostaviti uplitanje demonske prirode - na neki način dopušteno i od samih spiritista - trebalo bi konačno razuvjeriti od približavanja takvim praksama. Između ostalog demoni, ne mogavši ipak činiti prava čuda, mogu itekako djelovati čudima koja pogađaju maštu i uobrazilju. Ako uz to uzmemo u obzir činjenicu da se - Sotona voli preodjenuti u anđela svjetla, imamo razlog više ne vjerovati i u one manifestacije koje bi se činile prekrivene kristalnom čistoćom. Pokušajmo npr. zamisliti majku koja je izgubila sina i koja se stavlja u položaj izvršenja, makar, «implicitnog» prizivanja, kojoj (bez trikova, obmana, sugestija ili drugog) odgovara glas veoma sličan glasu sina, koji je potiče da bude snažna, da ima vjere, da moli, da ne prekida razgovor s njim. Ima li što dirljivije od toga? Ipak, ako je to bio demon koji je htio dovesti u napast ženu koja je izgubila sina, nema sumnje na čemu temelji njezinu »slabu točku«. Takav primjer, možda i suviše fantastičan, trebao bi nas navesti na razmišljanje. |
